Žena,majka,sluskinja

Danas obilježavao naš dan. Iako će se svaka majka složiti da je naš svaki dan. I to u trajanju 24/7 365 dana u godini. Svaka majka će se složiti da nema teže posla,a plaća su osmijesi naših malih bića koja su izabrala baš naš za svoje mame.

Koja je uloga mame?

Naravno,prva i osnovna,da donese novi ljudski život na ovaj ludi svijet. Zvuči sasvim jednostavno,zar ne? Ali ukoliko sagledam malo širu sliku,nije ɓaš lako kao što zvuči. Naše bolnice često nisu kao iz filmova gdje si sama u sobi,a uz tebe su prijatelji i obitelj,a soba je okićena cvijećem i balonima. U realnosti je potpuno suprotno.

Moje vlastito iskustvo iz bolnice je nešto što ne bi vaš poželjela drugima. Imala sam loš tajming. Par dana pred porod zbog komplikacija,završila sam u bolnici na održavanju trudnoće.  U to vrijeme,bolnica je bila usred energetske obnove,tako da su rodilište i ginekologija premješteni na drugo mjesto u prizemlju.

Sobice su jako malene i pretrpane. (Po 5-6) kreveta u jednoj sobi,a jedini izvor svjetlosti i zraka je prozor pored kojeg prolaze Nepalci i razne druge nacije koje obavljaju građevinske radove.

U 6 dana koliko sam ostala u bolnici,preselili su me 4 puta iz jedne u drugu sobu. U sobi u kojoj sam bila 3 dan,upoznala sam mladu trudnicu s otoka koja je također održavala trudnoću. Razgovarali smo do dugo u noć i ispričala mi je da trudnice s otoka pred kraj šalju u Dubrovnik zbog loše povezanosti s otocima.  

Tu noć osjetila sam trudove.  Presretna sam mislila kako ću nakon par sati držati moje blizance u naručju,u drugu ruku prestravljena kako ću obojicu dojiti u isto vrijeme. Pozvala sam sestre koje su me brzinom munje vozile mračnim hodnicima do rađaonice. Ovo je bio moj treći put da rađam i mislila sam da znam što me čeka.

Ali ni u najdaljem kutku mozga nisam mogla zamisliti sve što se odigralo te noći. Dok su me skidali i umetali kateter, kroz hodnik sam vidjela barem 10 ljudi u zelenim kutama.  Zar su svi oni tu zbog mene? Cula sam sestru koja je rekla doktoru da je obavjesten anesteziolog. Riječ anesteziolog, probudila je u meni strah i sumnju da nesto nije u redu. Uspjela sam prepoznati doktora koji me taj pregledao pa sam ga pitala: doktore,što se događa,zašto je ovdje toliko ljudi? Odgovorio mi je: moramo napraviti hitan carski rez zbog položaja bebe.

Gledajući sve doktore i sestre,ukočila sam se od straha i panike. Svi u žurbi,ozbiljnih lica...nikoga tko će me uzeti za ruku i reći : bit će sve u redu. 

Scene u sali odigravale su se brzinom munje. Drhtavom rukom potpisujem pristanak na operaciju. Stavljaju me na stol,izloženu,golu,prestrašenu... U mislima mi je samo da bebe budu u redu. Iako nisam veliki vjernika, u tišini se molim Bogu. Ne za sebe,ne bojim se boli,već za moju djecu. I onu koja tek stižu na svijet,i za onu koja me kući čekaju.

Krenulo je...vidim ogromnu iglu i ne slutim na koje mjesto će me ubosti njom... posjeli su me i rekli da se opustim... Kako da se opustim u tom trenutku,na tom mjestu? Sve što želim je da mi netko kaže da će biti sve u redu... 

Dobila sam anesteziju u kičmu i osjetila da mi noge polako trnu,nestaju... Polako nestaje i moj strah misleći da neću osjetiti ništa i da će sve biti brzo gotovo i da ću uskoro čuti plač svojih bebica.

Oduzetost i trnci nisu stigli ni do koljena kad sam osjetila bol kao nikada prije. Bol koja se riječima neda opisati. Vrištala sam iz petnih žila. Doktor je pogledao mene,pa anesteziolog i zastao. Zadnje riječi kojih se sjećam su riječi anesteziologa upućene doktoru.

"Pusti je,samo ti reži" 

Usred mog vriska,anesteziolog mi je stavio masku na lice i ja sam zaspala... U sred poroda. Prespavala sam dolazak na svijet mojih anđela. 

Probudila sam se u sobi,sa zavojem preko trbuha i kateterom,gola i nesvijesna svega. Bebe nisu sa mnom... Pomislila sam da su ih odnijeli okupati i pregledati. Prije odlaska u salu uspjela sam mužu poslati poruku : Idem u rađaonu. Ako ti se ne javim,zovi u bolnicu.

Bila je nedjelja i na hodnicima nije bilo uobicajne guzve. Tek jedna sestra na odjelu. Minute dok dođe do moje sobe činile su se kao vječnost. Čekam kada će doći u sobu s bebama i dodati mi ih da ih nahranim... Vrijeme je prolazilo,ali nikoga nema...Ni beba ni sestre. 

Zovem muža i tad čujem ono što nijedna majka ne želi čuti. Bebe su rođene sa niskom težinom i odveli su ih na neonatologiju u inkubator. Ali naivno se tješim kada dođe sestra,odvest će me mojim babama,samo moram još malo pričekati. I čekam...čekam i čekam...

Kada se sestra napokon pojavila,sve što je rekla je: Bebe su stabilno,dišu samostalno,možete ih vidjet sutra u 10.30. A bilo je tek 12 sati,vrijeme ručka. Moram izdržati skoro 24 sata bez beba. Sati prolaze kao vječnost... Gušim se u suzama,osjećaji se miješaju...od sreće,tuge,zabrinutosti i bijesa.

Sreća da su živi i da ću ih uskoro vidjeti,tuga što sam propustila njihov prvi plač. Zabrinutost hoće li biti sve u redu snima,ali i sa ostalo dvoje kod kuće. I bijes na doktore,sestre i bolnicu što mi ne daju da odmah vidim svoju dječicu. 

Tu večer ponovno su me preselili. U sobu u kojoj su žene koje su se porodile. 4 žene,svaka sa krevetićem i bebom pored sebe. A ja sama,uplakane i ljubomorna na te sretne žene koje presvlačenja i hrane svoje bebe. Ne mogu spavati od boli... Ne onog fizičkog koji je nezamislim...već od boli u srcu. Moja djeca nisu uz mene. Ne čujem njihov plač,ne osjetim miris ne znam ni kako izgledaju...imaju li kosice,koje boje su im oči i ono najvažnije, jeli sve s njima u redu...

Nedostajala su mi i dvoje koji su kod kuće. Osjećala sam se potpuno sama na svijetu. A još više je bolila misao i da su bebe same bez mame.